Musto

  • OVLAŠTENI MUSTO ZASTUPNIK za Hrvatsku i Sloveniju
  • BESPLATNA DOSTAVA za narudžbe iznad 1.500,00 HRK

Intervju (2004) - Profa od mora, Borut Čičin-Šain

Usmena predaja od Savudrije do Prevlake odavna je u njemu prepoznala jednog od hrvatskih lordova nautičkog admiraliteta: on je stari finaš, jedan od prvih koji je s uspjehom izazvao i pobijedio Talijane na krstašima, osnivač i voditelj škole jedrenja, inženjer pomorske građevine i zastupnik poznatog nautičkog brenda

 

 

 

Razgovarao: Josip Antić, MORE magazin, 2004.

Jedno je more, a na njemu od sto ljudi — sto je morskih sudbina. Ipak, ponekad se dogodi iznimka pa jedna glava ponese slanoga usuda da bi ga bilo još barem za dva-tri ljudska vijeka. Tako nekako mislim dok slušam Boruta Čičin-Šaina, jedriličara, pomorskog graditelja, slanoga pedagoga, organizatora, zastupnika i bog će ga znati što sve još, dok konačno i službeno vodimo razgovor koji je, ako ćemo pravo, odavna valjalo objaviti na ovim stranicama. Nažalost, našem je sugovorniku otežavajuća okolnost bila to što nam je bio preblizu — uz nas i s nama. Borut je, naime, za nas radio testove, na stranicama Mora minuciozno opisivao mikrolokacije, objavljivao meteorološke i ine plovidbene oglede pa smo družeći se zametnuli ono što je svima jasno nakon prve pročitane rečenice — evo pravoga učitelja od mora.

Riječ je o jednom od onih nauta zrele dobi koji ravnopravno brodi u društvu Fabrisa, Šuteja, Bakrača, Gamulina, Matutinovića ... i ostalih iz prve postave hrvatskih lordova admiraliteta, koji svi odreda zaslužuju titulu profešura mora, što im je usmena jedriličarska predaja od Savudrije do Prevlake odavno priznala. Poput svih njih, Borut je, od dječaštva zanesen jedrenjem, osjetio vokaciju plovidbe. Najbolji dio mladosti proveo je natječući se pod jedrima malih klasa, posebice u Finnu Izazov muškosti brusio je na krstašima, ne prezajući od najtežih izazova, pa njegova karijera među inim nosi trofej prestižne talijanske regate Cinquecento per due. Otvorio je potom vlastitu školu jedrenja, kojom je u sedam godina prošlo gotovo sedam stotina polaznika. Usporedo sa sportskom pričom Borut je u Ljubljani završio fakultet sa zvanjem građevinara specijaliziranog za pomorsku i podmorsku gradnju, a tijekom 1976./1977. u sklopu programa UN bio je u Velikoj Britaniji na specijalizaciji iz rješavanja otpadnih voda i pod-morske gradnje. Početkom osamdesetih bio je voditelj posebne inženjerske grupe za podmorje, nešto kasnije jedan od osnivača ACI-ja, a organizirao je i izobrazbu pedesetak Hrvata za servisiranje elektronike u Velikoj Britaniji.

U međufazi iz socijalističkog trudbenika u poduzetnika bistrio je misli kao timunjer na koči, potom je bio zastupnik brojnih stranih tvrtki specijaliziranih za nautičku opremu. Danas je diler MUSTO-a za Hrvatsku, Sloveniju i Balkan. Cijelo to vrijeme Borut je — sa snažnim individualnim nervom koji krasi svakog finaša i strastvenog jedriličara-samca — neumoran inicijator mnogih nautičkih pionirskih pothvata. Davno prije službene ideje o obalnoj straži pokrenuo je udrugu za spašavanje na moru Mare Nostrum Croaticum, organizirao je Divić kup, svojevrsni nautičko-turistički hepening, brinuo je o baštini i njenom prijenosu na mlađe generacije, a danas, ne napuštajući sve te brige, djeluje u Hrvatskom jedriličarskom savezu. Ipak, najviše gušta "kad može pomoći dici, odvesti ih na put, spremiti im sendvič, liječiti rane ..." Naravno, naša portoroška ćakula ne smjera proniknuti u sve tajne Borutove osebujne i snažne predanosti moru; držat ćemo je uspješnom bude li dobrim uvodom u neko osobno druženje s njim ako vas vjetrovi nanesu na Kvarner, gdje je rođen, kaže — sasvim slučajno, "po naredbi", a bilo je to u Rijeci godinu nakon završetka drugoga velikog rata. — Ja sam vam jedna prava i totalna mišanca. Po ocu loza kreće iz Vodica kraj Šibenika. Dida Ive, od kojeg je otac učio ljubav prema moru, onoga je kobnoga dana 1928. godine kad su ranili Stjepana Radića bio uz njega u beogradskoj skupštini. No to je već druga priča, iako usput hoću reći kako ljubav prema moru uvijek u sebi nosi i ljubav prema domovini, što vas neminovno upleće u politiku. A kako sam se ja rodio na Rijeci? Moj je otac bio pomorski građevinski inženjer, studij je završio prije rata u Ljubljani, a 1945. bio je prvi direktor Pomgrada u Splitu. Tada se nešto na njega naljutio Vicko Krstulović, a starijim generacijama ne treba objašnjavati da je u to doba njegova u Splitu bila zadnja, pa je otac "po kazni" završio u Rijeci na izgradnji riječke luke. S materine strane ona mišanca što sam je spomenuo dolazi do punog izražaja. Baba po materi je Makaranka iz poznate familije Pavlinović, iz koje dolazi i znameniti don Mihovil, a materin otac je Slovenac, prezimenom Sodnik, učen i obrazovan čovjek, bečki student. No, ono što je za ovaj razgovor bitno jest da su moji preci, pa i otac i mater, bili veliki sportaši i da su tako odgajali dicu. Otac je prije rata kao veslač šibenske Krke bio i reprezentativac, bavio se još i vaterpolom, a bio je i jedriličar, jedan od utemeljitelja Galijole. I mater je bila sportašica — bavila se petobojem. Zato kad govorimo o mom odnosu prema moru i sportu, onda uvijek naglasim da sam — došao na gotovo. Meni je bilo lako jer se nisam trebao boriti s ocem i materom da bih se bavio sportom. Dapače, oduvijek su mi pomagali u toj mojoj predanosti moru i jedrenju. Sjećam se i danas da me otac jednoga dana zatekao kako sjedim na stini i gledam jedra u daljini. "Što to gledaš? Je se tebi to sviđa?" pitao me. "Nego šta nego da mi se sviđa — za poludit!" odgovorio sam. Sutradan me uzeo za ruku i odveo u jedriličarski klub. No, prije toga ja sam kao dijete s društvom u Voloskom, prekrasnom ribarskom mjestu, jedrio na kaićima latinskim jedrima. Sjećam se iz doba kad sam imao šest-sedam godina kako se Preluk bijelio od jedara kad bismo isplovili.

Rekli ste dok smo dogovarali razgovor da vas više zanima priča o sadašnjosti i o onome što se može učiniti danas i sutra. Ipak, možete li nam dočarati atmosferu s vaših početaka? Vašu karijeru obilježilo je i rivalstvo s Fabrisom u Finnu.

Pripadam sretnoj generaciji jer smo živjeli mladost u popriličnoj neimaštini. Nekako se spojilo to da se nije imalo čime kupiti, ali i da se, fala bogu, nije imalo što kupiti, a kad se tako stvari slože onda niste frustrirani. U sportskom smislu to znači da sve što vam treba za brod i za jedrenje morate načiniti sami. U svim klubovima na Jadranu, pa tako i u JK Jadran iz Opatije, u kojem sam počeo jedriti 1958. godine, u to doba još nije bilo ni optimista ni kadeta. Najmanji brod koji se mogao dobiti bila je Stella, odnosno zvijezda. Da ne duljim, uspio sam osposobiti jednu staru Zvijezdu i sa 12 godina postao sam kormilar tog broda, što me i danas ispunjava ponosom. Danas mi čini da je uz čisto sportsko iskustvo koje sam tada stjecao još važnije istaknuti da sam kroz te godine naučio sto i jednu vještinu potrebnu želite li uistinu biti pravi čovik od mora — pjombavanje, cava di ferra, konopi, struganje, štukanje, pomegavanje, pituravanje, okovi... sve to manje-više bez pravoga alata. S ponosom mogu reći kako u mom jedriličarskom naraštaju nema ni jednoga koji ne zna učiniti brod.

Ipak, proslavili ste se u Finnu!

U Stelli sam jedrio do 1972., a onda sam počeo pucati. Promijenio sam, naime, šest flokista i shvatio da nitko od njih nije toliko lud za jedrenjem kao ja pa se onda ne može ni odricati poput mene. Odlučio sam ostavit Stellu i pokušat u jednosjedu, ali to je bilo lakše zamisliti nego ostvariti. Pokušao sam sam napraviti finca, ali to je propalo. U takvim situacijama vjernicima se, da se našalim, ukaže Marija, a meni se ukazala mater. Vidjevši koliko se mučim, rekla je: "Di ima to za kupit?" Posudila je šolde — a novi finac dođe i danas kao dobro auto srednje klase, otprilike 10.000 eura – pa sam tako dobrotom matere 1972. dobio potpuno novoga finca.

Normalan bi svijet rekao da smo mater i ja ludi, ali kad imate familiju sa sportskim duhom, onda je to sasvim druga priča. Istina je da u klasi Stella na državnoj razini nemam nikakve posebne rezultate, jer su tu Splićani bili neprikosnoveni, ali za sjeverni Jadran bio sam dosta dobar, posebice dok Puležani i Koprani, koje je vodio Fafangel, nisu dobili nove brode. U Finnu sam imao izuzetno dobru generaciju na čelu s Mimom Fabrisom, Kolobatovićem, Cikarelijem, Mrduljašem, Pranjčevićem. Sa svima njima i danas sam u izvrsnim odnosima. Sve su to dobri jedriličari i još bolji drugovi. Zapravo, moja sreća je bila što je tada u Finnu bio Fabris, on je bio bez premca naš najkvalitetniji jedriličar. Jedriti protiv njega uvijek je bio veliki motiv. Ne bih rekao da sam bio vječito drugi, ali sam par godina bio iza Mime, jedino sam godine 1976. po kriterijskim regatama bio prvi, a on drugi. To ne ubrajam baš sebi u zaslugu. Bila je to moja dobra, a njegova izrazito krizna godina, kad su mu oduzimali brod, kad se svadio s klubom ... Zato, iskreno, nikad nisam bio bolji od Mime.

Usporedite kako je vaša generacija dolazila do rezultata i atmosferu u kojoj se to danas događa?

Ljudi su, mislim, već tisućama godina isti, samo se tehnologije mijenjaju, pa bih tako nekako i odgovorio. Najbolji trening za jedrenje je samo jedrenje. Čim više jedriti po dobrome vitru i dobrome valu, ali ne zaboraviti ni bonacu, i eto formule! Kondicione pripreme su druga stvar, danas cijeli timovi stoje iza jedriličara, a u moje vrijeme sve se svodilo na samopomoć. Pojam trenera postojao je samo u mašti, jer smo čuli da na Zapadu imaju neke trenere u jedriličarstvu.

U mojoj najboljoj godini gotovo sam svaki dan trenirao tri sata na moru što s pripremom i raspremom uzme više od četiri sata vremena. Na Hyeresu, i nekim drugim međunarodnim jakim regatama s takvim načinom rada kretao sam se negdje između 10. i 20. mjesta. Tada sam izračunao da bih želim li doći među prvih deset u svijetu morao jedriti šest-sedam sati dnevno. A tko će me hranit? E, tu priča pada u vodu! No, u tom pionirskom dobu ipak vidim neku draž. S takvim načinom rada sigurno nećete dospjeti u vrh svjetskoga jedrenja, jer sve prevaljujete pješice, ali neke vrednote u ljudskom smislu iz toga doba ostaju, a volio bih da ih nasljeđuju i današnji mladi jedriličari, iako je njihov put drugačiji. Da mi je netko prije deset godina rekao da će Mate, Karlo, Mišura i naši optimistaši donositi medalje i osvajati tolike pobjede, rekao bih mu da je lud. Ipak, vjerujem da su i njihovi uspjesi na neki način omogućeni naporima svih naraštaja koji su se u zadnjih 50 godina u nas bavili jedrenjem. Načelno govoreći, mislim da novim generacijama nedostaje onaj psihološki, vrijednosni, ako hoćete edukativni dio i koliko mogu pokušavam baš na tome raditi otkad se više ne natječem aktivno. Moj cilj je te mlade ljude učiniti ne samo dobrim jedriličarima nego i ljudima sposobnim za život. Tako sam gledao i na regate. Usput, kao predsjednik JK Jadran u Opatiji s kolegama sam 1972. osnovao prvi zimski jedriličarski kup, čime smo udarili temelje zimskom regatnom jedrenju na ovim prostorima.

Bilo bi ipak nepravedno preskočiti jedrenje u krstašima, s kojima ste dosegli vrijedne rezultate ...

S Finnom sam prestao negdje 1981., ali sam još 1975. s ocem kupio brod u Engelskoj. Nazvali smo ga Ive, po djedu koji je zaslužan što je ljubav prema moru u familiji išla dalje. Bio je to krstaš Ufo 27, rođak Oistter brodova, jer ih je radio isti projektant, ali su se gradili u različitim škverovima. To je krasan engleski pučinski brod, namijenjen teškom moru. Danas nema što tražiti u svojoj konkurenciji, jer na 8 metara teži dvije i pol tone. Ljepota tog broda je u tome da na moru ne postoje uvjeti pod kojima ne može jedriti. On jedri i na 12 bofora. Tada stavim krpice i jedrim, a na 10 bofora s flokom i jedrom od fortune ludo dobro jedrim, dok drugi pucaju rakete i traže pomoć. Recimo, na 8 bofora drugi viču "Mamma mia", a mi dižemo spinaker! Problemi su s Ufom bili kad bi vjetar pao ispod 5 bofora, jer su drugi tada bili lakši. U početku sam na regate išao više iz gušta i radi druženja s klapom, ali počeli smo pobjeđivati, jer u krugu sjevernog Jadrana praktički nismo imali konkurencije.

Tada sam odlučio da se s prijateljem Vladimirom Nalisom - Dadalom prijavim na zahtjevnu talijansku regatu Cinquecento per due. Mi smo bili prva posada iz ondašnje Juge koja se usudila izazvati Talijane! Bilo je to 1982. Natjecala su se 52 broda, ali nije samo broj brodova tu važan, nego činjenica da je bilo dosta opasnih brodova. Na kraju mi smo u svojoj klasi bili prvi, a ukupno drugi. To je bio strašno dobar rezultat. Poslije sam išao na 500 x 2 još tri puta, jednom je sa mnom išao i Miljenko Nikolić, koji je tada pekao zanat pučinskog jedriličara.

Zadržimo se malo na toj pobjedi, jer konkurencija je doista bila jaka ...

Istina, u našoj je klasi bio brod Charlie papa II, koji je godinu prije bio svjetski prvak. Kad smo, se pojavili u mjestu Caorle, svi su nas gledali kao neko čudo s istoka. Regata je trajala čak šest dana, jer je bilo dana s malo vjetra, ali cijelo to vrijeme jedrili smo intenzitetom kojim se jedri trokut koji traje recimo dvije ure. Svašta se tu još događalo. Primjerice, nama su nakon prve noći baterije toliko oslabile da smo daljnju navigaciju vodili samo uz pomoć sata, kompasa i goniometra, jer nam je za ostale instrumente trebalo više od 11 V. Sjećam se da nam je usred Jadrana na mrtvom moru uz val od 2-3 metra pukao glavni okov argole. Odmah smo poskidali sve s jarbola i pritegnuli što se moglo da nam ne iščupa i jarbol. Za bandažiranje okova trainom (tankim konopom) utrošio sam čitav sat, koji je možda baš bio presudan, jer je generalni pobjednik na kraju bio ispred nas 45 minuta.

Mi smo bili prva posada iz ondašnje Juge koja se usudila doći na Cinquecento per due i izazvati Talijane! Stigavši na cilj nakon šest dana teškoga jedrenja, ondašnji svjetski prvak skiper Papa ll smjesta je uletio u krčmu i povikao da časti sve u njoj. Zašto? pitao ga je neki novinar. "Za prvo mjesto u grupi, pa pobijedio sam", viknuo je. Možete misliti kako mu je faca izgledala kad mu je novinar rekao: "Niste prvi, oni Slavi vam već dvije ure spavaju!" Mislim da sam se tada u snu smijao.

Zadnjih pedeset sati nismo skidali spinaker, a kako sam kasnije doznao, jednu noć smo bili jedini s tim jedrom jer su ga drugi zbog slabog vjetra i magle skinuli. Tko zna što je jedrenje, ne treba mu objašnjavati što znači održavati spinaker bez orijentira na nebu i svjetla na brodu! Zato smo se cijelu noć mijenjali na kormilu svakih pet minuta — dok je jedan kormilario drugi je baterijskom lampom nosa priljubljena uz kompas očitavao poziciju. I danas guštam kad se sjetim priče s kraja natjecanja. Stigavši na cilj, skiper Papa II smjesta je uletio u krčmu i povikao da časti sve u njoj. Zašto? pitao ga je neki novinar. "Za prvo mjesto u grupi, pa pobijedio sam", viknuo je. Možete misliti kako mu je faca izgledala kad mu je novinar rekao: "Niste prvi, oni Slavi vam već dvije ure spavaju!"

Manje je poznato da ste se nešto kasnije spremali za Ostar, ali ipak niste otišli na tu izazovnu samačku regatu ...

Nakon Italije zagolicala me ideja da idem dalje na te izazovne regate. Talijani su tada htjeli raditi regatu Rimini — Krf, ali kao samačku, no kasnije su promijenili uvjete, pa moj brod više nije bio u igri. Istina je, pokušao sam i kvalificirao sam se za opaku regatu Ostar 84. To je regata za samce od Plymoutha do Newporta, tada se još jedrila klasičnim brodovima. Samo ću reći da je prosjek pogibije pet posto. Kvalifikacija za takvu regatu je ozbiljna stvar, iza nje stoje milje i milje jedrene na dionici Opatija — Palagruža i slično ... Odustao sam jer nisam imao , broda, premda se u talijanskom škveru Cantiere del Pardo već bio počeo graditi brod — Grand Soleil 35. Za to mi je ruku dao, ali čini se poslije isti projekt i stopirao Veljko Bariberi. Zašto je sve palo u vodu? Da li zato što sam ja tada bio jedini građevinar u njegovom projektu ACI, koji smo u to doba razrađivali, ili se pobojao za mene s obzirom na rizičnost regate? Vjerujem u ovo drugo, tim više što mi je i otac kad sam mu spomenuo da bih išao našim brodom (iako je bio izvan konkurencije) rekao neka ja idem di me volja, ali da njegov dio broda ostaje ovdje. Bio sam ljut, a danas bih učinio sve da moj sin ne ide na takvu regatu!

Jesu li elementi sigurnosti u hrvatskim samačkim regatama dovoljni? Sjetimo se slučaja s prošlogodišnje regate Sv. Nikola.

Rekao bih samo da sudionici te regate nisu prošli toliko provjera kao mi za 500 x 2, a upola manje nego što se tražilo za Ostar. Kad bih vam nabrojio što su sve Talijani tražili da imamo na brodu, ne bi vam bila dosta ni cijela stranica Mora. Dva su dana stručnjaci iz talijanske ratne mornarice kontrolirali brod i našu opremu! Tek tada smo mogli na provjeru naših jedriličarskih kvalifikacija. Za samačke regate kod nas treba znatno podići stupanj sigurnosti kako u pogledu opreme i kvalifikacija tako i u provjeri.

Što ste 1985. htjeli kad ste pokrenuli školu jedrenja?

Učinio sam to iz dva razloga, a prvi je ekonomski. Kad sam 1985. napustio kašetu brukava zvanu ACI, našao sam se bez posla. Radio sam neko vrijeme na koči i usput dilao odijela Musto i radare. Dakle, škola je bila pokušaj snalaženja u novim okolnostima, ali bila je i moj intimni pokušaj da vidim što ja to znam o jedrenju, što mogu druge naučiti ... Školu sam vodio od 1985. do 1992., a prestao sam kad se zahuktao rat. Držim da je to bila vrhunska škola i da sam uspio prenijeti mnoga znanja, ne samo ona vezana uz jedrenje.

Obično smo startali iz Opatije i u sedam dana prošli bismo Cres, Lošinj, Premudu, Olib, Novalju, Rab, Krk, Opatiju. Nerijetko su se Senjska vrata vozila kroz buru od 40 i više čvorova. More je bilo bijelo, a vidljivost nikakva. Bilo je to fenomenalno iskustvo, koje je prošla većina mojih polaznika. Nakon sedam dana ona tri četiri polaznika, koliko sam ih primao na brod mogla su reći da stvarno znaju ponešto o jedrenju. Raspored je bio ovakav: ujutro dok su friške glave jedan sat bih im objašnjavao što ćemo taj dan raditi i nešto malo teorije, onda bi se plovilo, a navečer za večerom krenuo bi razgovor, po meni najbolji način predavanja. To bi trajalo i po pet sati, do kasno navečer.

O čemu sam ja s njima razgovarao i tako prenosio znanje? Pedagoški gledano bilo je tu fizike mora (struje, kurenti i valovi), meteorologije, navigacije (terestrička, zbrojna i satelitske), sigurnosti plovidbe, ponašanja na pučini i u luci, mornarskih vještina, spašavanja na moru, brodogradnje ... Nema jedrenja ako ne znaš kako je i zašto brod napravljen tako kako je napravljen, kakav je raspored i kakvo je težište jedara, kako se brod centrira, kako prepoznati brod koji je rođen dobro od onoga koji je rođen krivo. I što se danas ne radi — kako se ponašati na pučini, kako u luci! Kad se sve zbroji, bila je to prva nautička škola za mala plovila. Pravilo broj jedan je bilo — o moru se ne buba, nego se more i plovidba mora shvatiti. Kad ti je jasno, više ne trebaš pamtiti jer znaš. Sadašnji ispiti za voditelja brodice preblagi su, svode se na teoretski razgovor, a praktičnog dokazivanja sposobnosti nema. Zato na moru ima svega!

Kakvi su tipovi ljudi prolazili kroz školu?

Ja bih izdvojio tri tipa. Tehničari bilo koje vrste i medicinari najbrže su shvaćali i najbolje plovili. Druga kategorija su ekonomisti, njih moraš malo više učiti, s tim da imaju limit, neke stvari neće baš shvatiti. To je i razumljivo, on je u ekonomiju i utekao iz fizike, pa mu fizika, koja stoji iza svakog dobrog jedrenja, nikad neće biti baš sasvim jasna. I na kraju, fanatična kategorija s kojom sam puca od smija su pravnici. Oni bi uvijek plovili na neki svoj način. Ma nema drugi način — ili ovako ili ćeš se potopit. Naravno, ne valja generalizirati, ali u načelu ova vam podjela stoji 90 posto.

Poslije škole stvorili ste udrugu Mare Nostrum Croaticum ...

Godine 1995. osnovali smo dragovoljnu udrugu za spašavanje na moru, koja je sada opet reaktivirana. To je zapravo pokušaj da okupimo iskusne jedriličare kojima više nije toliko do natjecanja. Zamislite kolikog se znanja mi odričemo dopuštajući im da se povuku sa scene. Udruga prije svega radi na preventivi i edukaciji. Primjerice, ponovo ćemo izdati meteorologiju izvrsnog jedriličara i meteorologa Mirka Bogića, koju ćemo dijeliti. Nadalje, razvijamo regate Divić kupa, a svaka je posvećena jednoj velikoj osobnosti. Na prvoj regati obaveza je da na brodu bude jedan liječnik, jer je posvećena Robertu Kochu. Druga, koja se jedri 29. Svibnja, je posvećena podoficiru Francu Želeu, a preko njega i svim brodolomcima, jer se on uspio spasiti s torpediranog Szent Istvana. Treća regata teži okupiti odvjetnike, a nosi ime "Galijot Ilija i gladijator Veli Jože". Malo se igramo, ali promičemo vrijednosti plovidbe. 2004. godine smo organizirali prvo državno prvenstvo u izradi mornarskih čvorova. Nadalje, imamo projekt sa Sokolom 19, brodom koji je projektirao ing. Tonči Šurija, a riječ je o pravom biseru — nekoj vrsti kitolovke s latinskom jedrom. U daljnju razradu uključio se poznati projektant Karabajić iz Brodoprojekta Rijeka. Naša je ideja da svaka škola na moru ima takav brod izvanrednih maritimnih sposobnosti. Brodica bi mogla postati i nova nacionalna klasa, u kojoj bi se plovilo na način na koji su plovili naši stari, primjerice uskoci. Kako u nas ima više bonaca nego vitra, regatavalo bi se veslom i jedrom. Za to u projektu Sokol 19 tražimo sponzore koji mogu naći interes u tome da pomognu kraju iz kojeg su potekli da novi naraštaji ne izgube kontakt s baštinom života uz more. Nadamo se da još ima ljudi kojima nije do kraja ovladala kamata i kapital i koji shvaćaju da je ulaganje u dicu jedini kapital. Naravno, bilo bi lijepo kad bi netko iz ministarstva prosvjete ili mora uvidio vrijednost projekta, ali ako ne — bože moj. Na meni je da učinim što ja mogu.

Po obrazovanju ste građevinar, specijaliziran u Velikoj Britaniji za otpadne vode i podmorsku gradnju, a i sami ste imali tvrtku koja se bavila pomorskim projektima. Možete li ukratko ocijeniti kako je s toga motrišta uređena hrvatska obala?

Struka, tj. hrvatska Vodoprivreda, trebala bi se osposobiti i stručno filtrirati baš svaki projekt koji se tiče Jadrana. Projekata može biti puno, ali je na Ministarstvu mora da probere ono što se nudi. Sada naše otvaranje zapadu znači prije svega otvaranje kapitalu, a zbog neiskustva s kapitalizmom moglo bi nam se dogoditi da dici uz dugove i kredite ostavimo i loša rješenja.

Na kraju, razmišljate li o ozbiljnijem regatavanju ?

Možda bih se uvalio na neki krstaš, ali sam malo delikatan pa neću u svaku posadu. Imam flnnca i mislim da ću opet početi jedriti u njemu za svoj gušt, i to samo liti, jer mi se ne da biti ridikul pa se u ovim godinama okrićat u ledenom moru. No, ako stavim na vagu hoću li radit s klincima il ću guštat sam jedreći, nema dvojbe, najviše volim biti s djecom, posebno kao trener sinu Marinu u Laseru. Biti im asistent, voditi ih na regate, predati im nešto znanja — to me oduševljava! Stvarno, dica su mi najvažnija. A ja? Ja san se dosta izgušta.

  • Kontakti
Mare Nostrum Croaticum d.o.o. - Uprava, komercijala i financije<br>
Spinčići 158 C, 51215 Kastav

Mare Nostrum Croaticum d.o.o.Uprava, komercijala i financije
Spinčići 158 C, 51215 Kastav

Pošaljite upit

Proizvod (kom: ) je dodan u košaricu.